KRASNO
Pod imenom Krasno spominje se prvi put godine 1275. U Krasnu je bila izgrađena u dotursko doba crkva sv. Marije, pa se spominje podatak da je postojala godine 1219. Krasno postaje nadaleko poznata po svom prošteništu posvećenom Majci Božjoj.
“U šumi krasnarskoj, kazuje davna pobožna priča, pastiri pasli svoja stada. Jednog dana ugledaše na nekakvu panju čudesan cvijet, a u cvijetu sliku Majke Božje. Pastiri otrgnu cvijet i ponesu ga u Krasnarsko polje, gdje se od drevnih vremena nalazila kapelica. Ali ponesenog cvijeta odjednom nestade, dok ga pastiri opet ne nađoše na istom panju u šumi, gdje ga prvi put ugledaše. To se čudo ponovilo nekoliko puta: prenijeli bi cvijet, a on se opet vraćao na panj u šumi. Videći narod te događaje, sagradi u šumi kapelicu u čast Majci Božjoj, a nad samim panjem, gdje se cvijet ukazao, podiže žrtvenik.”
” Milan Pavelić piše i navodi slučajeve koje je čuo od staraca da su na Krasnu zadobili slijepi vid, gluhi sluh, nijemi govor. Kazivali su mu da je u dolinici ispod kapele bilo na hrpe štapova što ih odbaciše hromi koji su tamo došli na štakama, a kući se vratili bez njih, posve zdravi. I u njegovo vrijeme bili su u udubini oltara obješeni brojni znakovi kao zahvala za Gospine milosti. Zabilježeno je sedam slučajeva, kako ih je čuo pripovijedati od samih ozdravljenih osoba. „
Prenosi se među narodom na tisuće još ovakvih i sličnih zgoda, iz kojih se razabire, kako je Gospa iz Krasna pomagala u olujama na moru, u pogiblima na kopnu, u teškim bolestima, u suhim godinama i svakojakim drugim nevoljama. Ima među tima bez sumnje mnogo događaja u kojima se još jasnije ističe čudesna pomoć Blažene Djevice.
U nepomućenoj tišini i nedirnutoj prirodi ovo je mjesto pogodno za molitvu i razmišljanja. Bog je malo gdje na tako neznatnim udaljenostima rasuo toliko bogatstva kao u Velebitu.
Čini se katkad kao da je svemoćna ruka Božja, u stvaralačkom zanosu, prosula nad ovim prostorima sve svoje bogatstvo i ljepotu: sve oblike boja, sve obilje biljnih i životinjskih vrsta, svu neopisivost krajolika. U Velebitu sve je blizu, sve je povezano prijateljskim nitima: jela i vuk, kamen i medvjed, rosa i zrak, more i planina, nebo i zemlja, sve je jedno sve je sklad.
Zato je Velebit oduvijek privlačio, a osobito danas opčarava i privlači nas suvremene ljude, zarobljenike gradskih prostora, buke i strojeva, samoće i svakojake otuđenosti. Tu u Velebitu, u njegovim vrelima, u tišini svetišta Majke Božje od Krasna kao da se vraćamo u djetinjstvo, kao da nalazimo sve što smo izgubili i što nam nedostaje.
Odatle se vraćamo osnaženi fizički i psihički, pomireni sa sobom, sa svim bićima i s Bogom, iskonom i prapočetkom svega. Susresti se s iskonskim ljepotama Velebita, znači susresti se s izvorom svake ljepote, znači barem za trenutak naći mir našem nezadovoljnom lutalačkom srcu.
Zato čovječe pođi na Velebit, da bi našao prebivalište svoje duše i mir svoga srca, da bi susreo svoga Boga